Jučer je bio Rama Navami ili dan pojave Gospodina Ramacandre. Događaj sam najavio još u utorak, na našem redovitom skupu, gdje diskutiramo Šrimad Bhagavatam¹, kao izvanrednu priliku da kroz meditaciju na Gospodina pokušamo osnažiti našu ovisnost o Njegovoj milosti.. Festival ne bi bio potpun, a da ne navedemo jedan od najpoznatijih stihova iz Šri Ramayane:

sakṛd eva prapannāya tavāsmīti ca yācate
abhayaṃ sarvabhūtebhyo dadāmy etat vrataṃ mama

što bismo u prijevodu mogli navesti kao:

“Onomu tko se samo jednom preda i kaže: ’Tvoj sam’ —
podarujem neustrašivost od svih bića. To je moj zavjet.”

Sri Rama Navami ki jay! Sva slava Gospodinu Ramacandri!

Naravno, gore navedeni stih poslao sam kao inspiraciju svim članovima na našu Signal grupu. Usput sam se molio Gospodinu Rami da i ja postanem dio Njegove Šri Rama Navami priče.

Nisam tijekom dana uspio izmantrati koliko sam želio te sam pokušao u zadnji čas uskočiti u Njegov vlak milosti. Naime, pružila mi se prilika pripremiti prasadam, u svrhu prekida posta, za članove naše male obitelji. Počeo sam pripremati jelo oko 17 sati, kad shvatih da je i susjedov pas — moj ljubimac Aron, također dio Ramine obitelji. Stoga, zaslužuje barem jedan obrok, toga, sjetite se, vrlo prohladna dana, ispunjena kapima kiše koje su nemoćne, nošene olujnim vjetrom, pokušavale odvratiti me od dragog mi susreta.

Cijela procedura u kuhinji odužila se i počeh osjećati nelagodu, nalik šahisti kojem se neminovno sprema pad zastavice. No, to bješe pravi čas za još veću predaju…Mantrao sam u sebi znajući da moram zgotoviti ponudu prije nego li krenem po suprugu na posao. Kako su minute odmicale i bližile se trenutku odlaska, bijah potpuno uvjeren da ću milošću Gospodina uspjeti u svojoj nakani, iako, ne znajući kako?!

No, to ne bijaše kraj festivala…zapravo, tek smo na početku!

Ovaj članak je prvi u nizu, nakon dugogodišnje teške suše. Obećah supruzi da ću ga danas napisati, a kad krenuh voziti je na posao, ljubazno me podsjeti na moje obećanje pristojnim monologom, kojeg se ne bi postidjele niti mnoge pozornice — dostojanstveno, u maniru iskusne kazališne glumice.

Pozdravljajući se od nje, odlučih kako je najbolje započeti “pisanje” članka odmah, tijekom povratka kući. I tako evo nas ovdje!

Za sredinu, premda je početak daleko iza nas, pokušat će objasniti ovaj kriptički naslov…

U računarskoj branši postoji nešto što se zove ’regularni izraz’², što bi u našem slučaju značilo da ’*’ predstavlja neki tekst, proizvoljne duljine. Sada, na svima nama je zadaća pronaći nešto odgovarajuće, neki tekst koji slijedi nakon riječi “Da” i počinje slovom ’s’…

Prvi pokušaj: na domaćoj televiziji u više navrata vidjeh komičnu reklamu u kojoj jedan, valjda poznati glumac kaže: “Da se mene pita, svi bi vozili XYZ!”³ Naravno, tijekom godina, formalno, provedenih u svjesnosti Krišne jasno mi je, a bome imam i osobna iskustva, kako mi ne priliči očekivati da me netko nešto pita o tako značjnim stvarima! No, ipak ću reći nešto, onako bez pitanja: “Da se mene pita, svi bi kao web platformu za pisanje, odnosno objavljivanje, koristiili Tiki!”⁴ Tijekom godina koristio sam mnoge platforme i sada mogu samo žaliti zašto sam “potratio život ne koristeći Tiki ranije”. Šalu na stranu, ali zahvala svima koji nisu izgubili vjeru u mene.

Kako neki kažu, idemo dalje do sljedećeg pokušaja — ovaj put vratimo se u dane djetinjstva. Tada biješa popularna jedna domaća pjesma, poznate sarajevske grupe Indexi — “Da sam ja netko”.

Milošću Šrila Prabhupade shvatih kako zasigurno nisam Netko, a imam problema i sa shvaćanjem ovog ’netko’. I tako odlučih tijekom mentalnog pisanju u autu, pri povratku kući, pronaći još neku inspiraciju u dnevnom čitanju Bhagavad-gite…trenutno smo na šestom poglavlju i razmišljao sam što je u meni glavni razlog ne odlučiti se na neke promjene i/ili odluke. Kao i uvijek “Božanska pjesma” ima odgovore na sva pitanja. Čak, nisam niti trebao nasumice otvarati knjigu, već samo uzeh ono što mi je Šri Krišna, milošću Šrila Prabhupade stavio pod ruku. Na redu su bili stihovi 6.13-14 i odmah, tijekom čitanja sanskirta, jedna riječ zapara moje srce: “vigata-bhīḥ — devoid of fear” ili “lišen straha”. Nakon pojašnjenja koncepta celibata ili brahmacarye u vedskoj i današnjoj kulturi, Šrila Prabhupada još jednom dodirnu moje srce, ali ovog puta vrlo vješto i nježno…“One cannot be fearless, unless one is fully in Kṛṣṇa consciousness…”, odnosno, po naški rečeno: “Osoba ne može biti neustrašiva ukoliko nije u potpunosti u svjesnosti Krišne…”

Ne znam hoće li se ovaj članak svidjeti, i u kojoj mjeri, mojoj dragoj supruzi , ali sam siguran da sam barem uspio u nakani pribaviti joj malo hrane za razmišljanje.

Na početku bijasmo naveli stih koji sadrži frazu ’abhayaṃ sarvabhūtebhyo’, ili ’neustrašivost od svih bića’, no milošću Gospodina Ramacandre shvatih kako, ponekad, taj ’strah’ od drugih živih bića, zapravo znači i strah od nas samih!

Iz tog razloga “Da sam ja netko”, ne bih pokušavao učiniti ništa iz teksta te lijepo pjesme, jer postoji Netko tko to čini savršeno. No, možda bih, “Da sam ja netko” pokušao promijeniti samog sebe, ali, svjestan sam kako je i to daleko iznad mojih mogućnosti…

Dragi čitatelji, ukoliko imate neki drugi prijedlog kako dekodirati naslov ovog članka, biti ću vrlo zahvalan ukoliko se odlučite podijeliti ga sa mnom.

Do tada i naredne prilike, vaš, iz naslova,
ggd